Pitanja za C kategoriju: pitanja i odgovori, stranica 2 od 3

Nedjeljno vrijeme vožnje ne može biti duže od 56 sati.

To je zbir svih dnevnih vremena vožnje u jednoj nedjelji. Pored toga, ukupno vrijeme vožnje u dvije uzastopne nedjelje ne smije preći 90 sati, pa ako u jednoj nedjelji voziš 56 sati, u sljedećoj smiješ voziti najviše 34 sata. Broj od 60 sati je najduže nedjeljno radno vrijeme mobilnih radnika, u koje ulaze i drugi poslovi, a ne samo vožnja.

Tokom rada vozač mora imati i dnevni i nedjeljni odmor.

Dnevni odmor, redovno najmanje 11 sati, služi da se vozač oporavi poslije svakog radnog dana. Nedjeljni odmor, redovno najmanje 45 sati neprekidno, omogućava duži oporavak nakon niza radnih dana, jer se umor tokom nedjelje nagomilava i noćni odmor ga ne otklanja. Zato jedan odmor ne može zamijeniti drugi i vozač mora koristiti oba. Pored odmora, tokom vožnje mora da pravi i propisane pauze.

Vozač koji je dio višečlane posade mora u roku od 30 sati od isteka dnevnog ili nedjeljnog odmora iskoristiti novi dnevni odmor od najmanje 9 sati.

Kad u vozilu ima više vozača, oni se smjenjuju za volanom, pa vozilo može ići duže bez dužeg zaustavljanja. Zato je za višečlanu posadu rok za dnevni odmor 30 sati umjesto 24 sata, a odmor od najmanje 9 sati mora se iskoristiti u tom roku. Odmor od 3 ili 6 sati ne bi bio dovoljan da se vozač stvarno oporavi.

Teret na motornom vozilu smije da pređe najudaljeniju tačku na prednjoj strani vozila do jedan metar.

Teret koji viri ispred vozila produžava ga, može da zakači druge učesnike pri skretanju i da vozaču ometa pogled. Zato je dozvoljeni prepust naprijed ograničen na jedan metar, a ne na jedan i po metar. Odgovor „do pola metra“ ne navodi granicu: i to je unutar dozvoljenog, ali propis dozvoljava do jednog metra. Teret mora biti tako složen i učvršćen da se ne pomjera i ne ugrožava stabilnost vozila.

Prinudno uključivanje motora vučom vozila mora se uvijek vršiti sa priključenim akumulatorima.

Kad motor pokrećeš vučom, alternator počinje da proizvodi struju. Bez priključenog akumulatora napon u električnoj instalaciji može naglo da poraste i ošteti alternator i elektroniku vozila, a uređajima za paljenje i ubrizgavanje goriva struja je potrebna od samog početka. Mjenjač ne smije biti u neutralnom položaju, jer tada točkovi ne okreću motor i on ne može da upali. Prvi stepen prenosa se ne koristi, jer daje prejak trzaj; obično se ubacuje viši stepen.

Za vrijeme vuče neispravnog vozila na vučnom vozilu moraju biti uključeni svi pokazivači pravca.

Svi pokazivači pravca koji trepću istovremeno upozoravaju ostale učesnike da se kreće vozilo koje vuče drugo, sporije, sa ograničenom mogućnošću kočenja i manevrisanja. Tako vozači iza tebe na vrijeme smanje brzinu i drže veće rastojanje. Svjetla za označavanje vozila i parking svjetla ne daju takvo upozorenje. Brzina pri vuči neispravnog vozila ne smije biti veća od 40 km/h.

Vozilo namijenjeno da ga vuče vozilo na motorni pogon je priključno vozilo.

Priključno vozilo nema sopstveni pogon: to su, npr., prikolica, poluprikolica i laka prikolica. Zajedno sa vučnim vozilom čini skup vozila. Specijalno teretno vozilo i teretno motorno vozilo imaju sopstveni motor i kreću se samostalno, pa nijesu priključna vozila, iako i ona mogu da vuku prikolicu.

Razlika najveće dozvoljene mase i mase vozila je nosivost vozila.

Najveća dozvoljena masa je najviše koliko natovareno vozilo smije da teži, a masa vozila je masa praznog vozila spremnog za vožnju. Kad od prve oduzmeš drugu, dobiješ koliko tereta smiješ da utovariš:

• najveća dozvoljena masa − masa vozila = nosivost;
• masa vozila + nosivost = najveća dozvoljena masa.

Masa tereta je ono što stvarno prevoziš i može biti manja od nosivosti. Sopstvena masa je masa praznog vozila, a ne razlika ovih masa.

Osovinsko opterećenje jednostruke gonjene osovine, u mirovanju na horizontalnoj podlozi, ne smije prelaziti 10 tona.

Gonjena osovina nije pogonska: motor ne prenosi snagu na njene točkove, oni se samo okreću dok se vozilo kreće. Za nju je dozvoljeno 10 tona, a za jednostruku pogonsku osovinu 11,5 tona, pa ne miješaj te dvije vrijednosti. Ograničenja štite kolovoz, mostove i samo vozilo od preopterećenja. Teret zato raspoređuješ tako da nijedna osovina ne pređe svoju granicu, čak i kad ukupna masa vozila nije prekoračena.

Tokom dvije uzastopne nedjelje ukupno vrijeme vožnje ne može biti duže od 90 sati.

U jednoj nedjelji smiješ voziti najviše 56 sati, ali ne iz nedjelje u nedjelju. Ako u jednoj nedjelji voziš 56 sati, u sljedećoj smiješ još najviše 34 sata, da zbir ne bi prešao 90. Tako se sprječava da se umor nagomilava tokom više uzastopnih napornih nedjelja. Vrijednosti od 80 i 70 sati nijesu propisana granica.

Ako redovni dnevni odmor koristiš u dva dijela, prvi dio mora trajati najmanje 3 sata.

Dnevni odmor podijeljen na dva dijela traje ukupno najmanje 12 sati: prvi dio najmanje 3 sata neprekidno, a drugi najmanje 9 sati neprekidno. Zato ukupno traje sat duže od redovnog dnevnog odmora u jednom dijelu, od 11 sati. Redoslijed je važan: kraći dio dolazi prvi, a duži drugi. Prvi dio smije trajati i duže, ali propis za njega traži najmanje 3 sata, a ne 5 ili 7.

U toku nedjelje vozač može da ima najviše 3 skraćena dnevna odmora.

Redovni dnevni odmor traje najmanje 11 sati, a skraćeni najmanje 9 sati. Skraćeni odmor je izuzetak i smiješ ga koristiti najviše tri puta između dva nedjeljna odmora. Kad bi se mogao koristiti stalno, vozač se ne bi stigao oporaviti i umor bi se nagomilavao. Ostale dnevne odmore u toj nedjelji moraš koristiti kao redovne.

Redovni nedjeljni odmor vozača mora trajati najmanje 45 sati neprekidno.

Nedjeljni odmor služi da se vozač nakon niza radnih dana duže odmori i oporavi. Redovni traje najmanje 45 sati, a skraćeni najmanje 24 sata, pri čemu u dvije uzastopne nedjelje vozač mora imati najmanje dva redovna, odnosno jedan redovni i jedan skraćeni nedjeljni odmor. Broj od 56 sati je najduže nedjeljno vrijeme vožnje, a ne trajanje odmora, a 42 sata nije dovoljno za redovni nedjeljni odmor.

Brzina teretnih vozila koja prevoze opasne materije klase 6.1 – otrove ograničena je na 60 km/h.

Otrovne materije su naročito opasne: kad bi se u nezgodi izlile ili isparile, mogle bi da otruju ljude, vodu i zemljište na širokom prostoru. Zato je za vozila koja ih prevoze propisana niža brzina nego za ostala teretna vozila, kojima je ograničenje 70 ili 80 km/h. Manja brzina znači kraći put kočenja i slabiji udar, pa je manja i opasnost da se ambalaža ili cisterna ošteti. Vrijednosti od 40 i 50 km/h nijesu propisane za ovu klasu.

Ograničivač brzine ne mora da postoji kod teretnih vozila čija je najveća dozvoljena masa do 3,5 tona.

Ograničivač brzine je uređaj koji ne dozvoljava da vozilo razvije veću brzinu od podešene, bez obzira na to koliko vozač pritisne pedalu gasa. Obavezan je za teža teretna vozila, preko 3,5 tona, jer bi njihova velika masa pri većoj brzini dala snažan udar i dug put kočenja. Lakša teretna vozila, do 3,5 tona, ne moraju ga imati. Granice od 5 i 7 tona nijesu propisane za ovaj uređaj.

Aparat za gašenje požara mora se nalaziti u svim teretnim vozilima.

Požar na teretnom vozilu može nastati zbog kvara na instalaciji ili pregrijavanja kočnica ili pneumatika, a teret može da ga brzo proširi. Aparatom vozač može da ugasi požar u začetku, prije nego što zahvati cijelo vozilo i teret. Zato propis ne pravi razliku prema masi vozila: aparat mora imati svako teretno vozilo, i lako i teško. Aparat drži na dohvat ruke, ispravan i sa važećim rokom pregleda.

Tegljač je teretno vozilo namijenjeno za vuču poluprikolica.

Tegljač obično nema svoj prostor za teret. Na zadnjem dijelu ima sedlo (sedlasti uređaj) na koje se oslanja prednji dio poluprikolice, pa tegljač nosi i dio njene mase. Prikolica, koja svoju masu nosi na sopstvenim osovinama, vezuje se rudom za vučnu kuku, najčešće teretnog vozila. Odgovor sa lakim prikolicama nije tačan, jer je tegljač namijenjen upravo teškim poluprikolicama.

Dužina teretnog vozila, sa izmjenjivim nadgradnjama i svim uređajima koji su na njemu pri vožnji, ne smije prekoračiti 12 m.

Ova granica važi za jedno teretno vozilo, bez priključnog vozila. Veće dužine dozvoljene su samo skupovima vozila, npr. tegljaču sa poluprikolicom ili teretnom vozilu sa prikolicom, pa se ne odnose na samo vozilo. Dužina je ograničena da bi vozilo moglo bezbjedno da prođe kroz krivine i raskrsnice i da se uklopi u saobraćajne trake. U dužinu ulazi sve što je na vozilu tokom vožnje, pa i nadgradnja za teret.

Najveća dozvoljena masa teretnog vozila sa dvije osovine je 18 tona.

Najveća dozvoljena masa je granica koju vozilo zajedno sa teretom ne smije preći. Kod teretnih vozila ona zavisi i od broja osovina, jer svaka osovina smije da nosi samo određeno opterećenje. Za vozilo sa dvije osovine ta granica je 18 tona, a vozila sa više osovina smiju biti teža, jer se masa raspoređuje na više osovina. Zato 16 i 17 tona nijesu propisane vrijednosti.

Ako redovni dnevni odmor koristiš u dva dijela, drugi dio mora trajati najmanje 9 sati.

Podijeljeni dnevni odmor sastoji se od prvog dijela od najmanje 3 sata i drugog od najmanje 9 sati, oba neprekidno, ukupno najmanje 12 sati. Drugi dio je duži, jer tek on omogućava pravi oporavak, npr. noćni san. Odgovor od 3 sata je trajanje prvog dijela, a 6 sati nije propisana vrijednost. Kratki dio odmora dolazi prije dugog, a ne poslije.

U toku dvije uzastopne nedjelje vozač mora da ima najmanje dva redovna nedjeljna odmora, odnosno jedan redovni i jedan skraćeni nedjeljni odmor.

Redovni nedjeljni odmor traje najmanje 45 sati, a skraćeni najmanje 24 sata. Skraćeni je dozvoljen, ali u dvije uzastopne nedjelje bar jedan nedjeljni odmor mora biti redovni. Zato nijesu dovoljna dva skraćena nedjeljna odmora, a nedjeljni odmor ne mogu zamijeniti ni dnevni odmori. Dnevni odmori su posebna obaveza i koristiš ih uz nedjeljne, a ne umjesto njih.

Uređaj koji podatke zapisuje u radnu memoriju i na memorijsku karticu i omogućava evidentiranje za period od 365 dana je digitalni tahograf.

Tahograf evidentira brzinu, pređeni put i vrijeme vožnje, rada i odmora vozača. Digitalni tahograf podatke čuva elektronski: u svojoj memoriji i na kartici vozača, koju vozač ubacuje u uređaj. Analogni tahograf zapisuje podatke na papirni tahografski listić, po jedan za svaki dan. OBD dijagnostika služi za očitavanje grešaka i stanja sistema vozila, a ne za evidentiranje rada i odmora vozača.

Na putu, osim na autoputu i brzoj saobraćajnici, vozilu na motorni pogon mogu biti pridodata najviše dva priključna vozila za prevoz tereta.

Svako priključno vozilo produžava skup vozila, otežava upravljanje i kočenje i povećava opasnost da se skup u krivini ili pri kočenju zanese. Zato je broj priključnih vozila ograničen i tri nijesu dozvoljena. Odgovor „jedno“ nije tačan, jer su dozvoljena dva. Skup sa dva priključna vozila je dug, pa vozač mora da računa na mnogo više prostora pri skretanju i uključivanju u saobraćaj, a drugi vozači na duže preticanje.

Sastavni dio hidrauličnog sistema za kočenje je hidraulični cilindar.

Kod hidraulične kočnice pritisak na pedalu kočnice pokreće klip u glavnom kočionom cilindru, koji preko kočione tečnosti i cijevi prenosi pritisak na radne cilindre kod točkova. Oni zatim pritiskaju obloge ili pločice na doboše ili diskove i vozilo koči. Kompresor pripada pneumatskoj kočnici, koja radi sabijenim vazduhom, a hidraulični motor nije dio kočionog sistema. Ako nivo kočione tečnosti opada, kočnica može da otkaže.

Uređaj za upravljanje kod teretnih vozila može djelovati na prednje i zadnje točkove.

Kod većine vozila upravljaju se samo prednji točkovi, ali dugačka teretna vozila sa više osovina često imaju i upravljivu zadnju osovinu. Tako se smanjuje poluprečnik okretanja, vozilo lakše prolazi kroz krivine i raskrsnice, a pneumatici se manje troše, jer ne stružu po kolovozu. Zato odgovori „samo na prednje“ i „samo na zadnje“ točkove nijesu tačni kao opšte pravilo za teretna vozila.